samo jedna provincijalka

أنت قلبي أنت كل في حياتي

27.03.2018.

Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara

Svaki Sarajlija je tokom svog ogorčenog života proveo u prosjeku trocifren broj dana čekajući da plati vodu, struju, Telemah, MojuTV, plin, da kupi kupon na šalterima GRAS-a, da izvadi rodni list, državljanstvo, pasoš, CIPS I ŠTA SVE NE u našim presvetim institucijama različitog sadržaja. Tako i ja, prije 3 dana dođoh u Općinu da pitam šta ću i kako ću jer su mi ukradeni dokumenti, da ne duljim.. Pošto to sada sve funkcioniše kao u RAZVIJENIM zemljama, uzeh taj neki broj 037 > 9, i čekam je li, da na ekranu zasvijetli MOJ BROJ. Na šalteru broj 9, kojem bih ja uskoro trebala pristupiti, stoji gospođa sa cirka dvadesetogodišnjim sinom i informiše se o papirologiji neophodnoj za dozvolu o gradnji ugostiteljskog objekta. Nisam prisluškivala već je zaista bila GLASNA. Stojim otprilike 15 minuta i strpljivo čekam da na displeju na zidu izbaci 037. (Da napomenem i da je već 3 i 25, a Bog zna da ovi neće ni minutu duže iza 4 raditi.) Gospođa konačno kupi papire u fasciklu nakon što joj je šalteruša (no hate) ponovila 19 puta koji sve trebaju. I ja zapamtila. U međuvremenu zaboravila što sam došla.. Nejse. Sada kada je napokon završila sa informisanjem, mislim u sebi, ja sam na redu. I čekam 037. Međutim, u trenutku prilazi gospodin sa XY šaltera na info šalter, jer mu HITNO trebaju obrasci koje mu jedino ta šalteruša može dati. I to traje nekih 5 minuta, jer mu je pojedinačno objašnjavala kako i šta popuniti. Logično nekako da već sva ključam, jer mi torba odvaljuje rame blago rečeno, u ruci držim otvoren novčanik I PAPIRIĆ SA ISPISANIM 037 već 20 minuta, suha mi usta a zauzete ruke, ni vode se napit ne mogu, ET CETERA. Čekam samo tren da konačno priđem šalteru i gospođi kažem kako princip i mehanizam sa brojevima na ekranu nije za džabe osmišljen, kako bi ONA to trebala poštovati, a potom i druge navoditi na isto. Koja je poenta brojeva ako šalteru prilazi kako ko hoće? U takvim situacijama jednostavno ne možeš da ne proklinješ i državu i sistem i sve živo i što funkcioniše a NE FUNKCIONIŠE. Gospodin se udaljava od šaltera i jednom korakom ispred portala sam JA. Vidno iznervirana prethodnim događajima, još uvijek inspirisana da joj kažem koju riječ, odustadoh od svoje namjere u trenutku kada se blago nasmijala i rekla "Dobar dan i oprostite, gospođice, kako mogu pomoći?" Izbacila me iz cipela ljubaznošću jer smo svi mi navikli na one ljubičice šalterušice sa "IZVOLI", "POTPIŠI OVDJE", "FALI TI PAPIR", "NIJE OVO TAJ ŠALTER, ŠTO SI OVDJE DOŠLA", "KRAJ RADNOG VREMENA, DOĐ'TE SUTRA". Nisam imala duše ni riječi reći ženi koja je nakon iscrpnog razgovora sa nedokaznom i napornom budućom vlasnicom ugostiteljskog objekta meni uspjela uputiti osmijeh kao da je njen radni dan tek počeo.

22.03.2018.

Mati, veje snijeg

Da ikako mogu, sve golubove svijeta bih smjestila u svoju sobu, dok se ne otopi posljednji cenat snijega!

18.03.2018.

Nedjeljom..

Kažu da što ti je suđeno, stići će te makar bilo ispod planine, što ti nije suđeno, promašit će, makar bilo između tvoje dvije usne. Uistinu je tako..

10.03.2018.

Majka

Rodiš se sa ženskim spolovilom, jer je očev hromosom presudio. Ako ti je porodica manje patrijarhalna, biće zadovoljni i tobom djevojčicom, ako je izuzetno patrijarhalna, svjesna si da u naručjima gdje se povremeno nalaziš nisi tako poželjna. Prvih četrdeset dana ne izlaziš iz kuće, prinose te prozoru da ne požutiš, mama je non-stop sa tobom, otac ti poljubi čelo kad dođe s posla. Nana pomaže mami da te okupa, a mama te sama pere, presvlači, doji, nosa, uspavljuje, mazi, pazi, čuva, ne da. Mami si ipak najdraža iako nisi dječak. Devet mjeseci nosila te ispod srca, zbog tebe je povraćala, zbog tebe je kičmu iskrivila, nekoliko sati u sali vrištala, tebe je gurala posljednjim atomima snage na ovaj svijet, znojila se, pucala, zbog tebe su joj rezali međunožje, ali te na kraju ipak primila u zagrljaj prljavu i krvavu, od Boga danu. Branila te pred ocem, pred familijom, samo nek je živa i zdrava, govorila je. Vrijeme je prolazilo, ti si rasla, mama je bila i ostala pored tebe. Nije joj bilo lijeno izaći s tobom u park da bi se ti spuštala niz tobogan, dok bi ona satima sjedila na klupi. Uvečer bi ti čitala bajke blagim tonom i sporim tempom, da bi ljepše zaspala. Vjerovala je da će ti čitajući probuditi želju za znanjem, da će utjecati na tvoje razmišljanje i formiranje ličnosti. Godine su prolazile, vrijeme je odmicalo i ti si stasavala u djevojčurak. Došla si u onaj period kad te sve nervira i kad si ti najpametnija, mama je staromodna, šta ona zna. Ponavlja: obuci potkošulju, ne peri kosu prije izlaska, jedi čorbu, ne pij tablete za menstruaciju, ne stavljaj puder (imat ćeš kad). Naravno da si radila sve suprotno, jer, šta mama zna, živi u prošlom vremenu, ti si sada moderna, ti znaš bolje. Izašla si iz tog perioda, a neke odluke su te dijelom i koštale. Često si rekla - pa mama je i bila upravu - ali je kocka već bila bačena. Djevojčurak je iza tebe, slijedi preobrazba u djevojku. Mamini savjeti su neophodni, pitaš je za mišljenje čak i kod odjevnih kombinacija, sa sviješću da ona nije demode već te želi izgraditi u damu kojoj nokti neće biti duži od karaktera, kojoj ispod suknje neće sijevati donji veš i koja će plijenti profinjenošću, a ne prostaklukom. Više ti nije pohvalno reći da ne znaš ni supu iz kese napraviti, ni jaje "ubiti", već stojiš nad kuhinjom i pratiš kako zavija sarmu, nadajući se da ćeš je i ti jednog dana imati kome napraviti. Prije samo nekoliko godina odvažno si govorila da ćeš biti sama i bogata, nećeš se udavati, djecu ne podnosiš. Kad su ti, napokon, hormoni prestali divljati, postaješ svjesna kako ljubav koju osjeća prema tebi i ti želiš prema nekome osjećati, kako košulje koje pegla ocu i ti nekome, jednog dana, želiš peglati. Za muškarce koje si sama birala, majka bi nekad znala reći "kćeri, nije on za tebe", ali su tu hormoni idalje bili na visini, pa bi u sebi pomislila "znam ja bolje od tebe, mama", a onda bi došao dan kada se obistinilo upravo ono što je ona govorila. Dok si plakala i proklinjala što te povrijedio, ona je sjedila kraj tebe i tješila te, a nije rekla "vidiš da sam bila upravu". Rekla je samo "doći će bolji, doći će neko ko te zaslužuje". Ona te naučila da gradiš sebe; da učiš zbog sebe, da se uređuješ zbog sebe, da mirišeš zbog sebe, da znaš kuhati zbog sebe. Komšinice bi govorile "mašala, tvoja je kći odavno zrela za udaje", a majka bi s gorčinom u grlu govorila "nek mi je samo živa i zdrava". Nije prošao dan da se nije pomolila Bogu za tebe, za tvoje zdravlje - na svoje je možda i zaboravljala. Razgovarala je s tobom, upozoravala te na greške koje je ona napravila, na vatre o koje se ona opekla. Ponekad bi ti i za prijateljice rekla - odmakni se malo, nije ti ona prijatelj, a ti bi, kad bolje razmisliš, isto zaključila. Nisi bila svjesna da je jedini prijatelj kojeg imaš upravo ona koja te devet mjeseci u utrobi nosila. Samo ona se tvojim suzama neće radovati, samo ona će svoj posljednji zalogaj tebi dati, samo ona će stati pred tebe i metak upiti. Niko drugi. Zapamti. Niko drugi. Voli, pazi, čuvaj. Da ti duže traje. Jer nju ti niko ne može zamijeniti.

06.02.2018.

Emotivno nezrela

Mnoge od nas sa XX heterosomim hromosomom su kao male djevojčice imale nekog malo starijeg komšiju, poznanika, sina od kućnih prijatelja, sekinog/bracinog druga, koji je u tim godinama bio utjelovljenje svih njenih želja i maštanja o muškarcu njenog života. Hm, možda se tješim, možda sam ja bila jedina, da ipak ne generalizujem, a?! Koliko smo samo bile malene i blesave. Pa kad mi samo ono njegovo jutarnje "ćao" kad krenem u granap uljepša dan, a ja sva važna dođem u prodavnicu crvenih obraza i zaboravim 2 od 4 stvari koje je mama naredila (nisam zapisala na papir jer sam već velika i mogu zapamtiti). I tako, prolaze godine, lijepi komšija postaje zreo čovjek, a ja tinejdžerka, opet ni tamo ni ovamo. Koliko god ja odrasla, uvijek će on meni bježati tih 8 godina. U tim tinejdžerskim danima razmišljam kako je između tetke i tetka razlika 10 godina, a savršen život žive; kako se mamina kuma sa 23 udala za 7 godina starijeg čovjeka i imaju super brak; i tako.. Nijedno to razmišljanje nije bilo kontinuirano, već tako, tek s vremena na vrijeme. Uglavnom u putu kad bih ga ugledala, pa do granapa. Godine prolaze, moj život dobiva jednu širu dimenziju, daleko od crvenila nakon komšijinog "ćao" (koje je počelo izostajati nakon što sam prevalila neke godine). On je već biznismen. Vlasnik jedne velike firme, suvlasnik hotela, gazda kafića.. Često bih ga vidjala u tom kafiću, sama sebi bih se nasmijala kako sam blesava bila i od malih nogu znala da će mi momak/muž biti kao on. Ja se jesam promijenila, valjda sam sazrela. U pubertetu sam preskočila komplekse, imala sam snažnu volju za sve i visok cilj u životu. Ponekad bih znala reći da se neću ni udavati. Željela sam izgraditi karijeru i biti uspješna. I sama. Shvatila sam da sam izašla iz puberteta onih godina kada sam već dobila ozbiljniju želju da osnujem porodicu, da se ostvarim i kao majka i kao supruga. A komšija.. On je bio kao crna kafa, djevojčici zabranjena, tinejdžerki gorka, a ženi uslov da izdrži dan. Kako je vrijeme prolazilo, u moj život su ulazili drugi muškarci, nisu se dugo zadržavali iskrena da budem, o njemu sam razmišljala sa dozom smijeha, a u priči bih ga spominjala kao neostvarenu ljubav iz djetinjstva... Danas sam u žurbi skrenula u "prolaz" između jedne slastičarne i frizerskog salona, a izlazivši iz "prolaza" direktno ugledala komšiju sa friško vjenčanom suprugom. Mlađa od njega, ženstvena, prirodna. Čak i u mojim očima divna. Kažu žene u komšiluku doktorica. Stomatologinja. Odselio se sa svojom voljenom. Pokrenuo i njoj privatni posao. Pretpostavljam da ću za nekih godinu dana s balkona moći posmatrati kako sinčića dovodi nani, jer tu već, je li, više ne živi. Ne znam kako, ne znam ni zašto, osjetila sam gorčinu, malu ljubomoricu prema anđeoskoj ljepoti te djevojke koja je moju ljubav iz djetinjstva danas u aleji držala za ruku. I iznova sam se sama sebi nasmijala...

22.01.2018.

Praznina

U nekom paralelnom univerzumu ne postoje ljudi koji ti se smiješe a ne žele ti dobro. Ne postoje ni ljudi koji te pitaju kako si, ako ih ne zanima kako si. U tom univerzumu ne postoje oni koji gledaju tvoj prljavi veš, ako ga i sami imaju. Ne postoje ni oni koji će uočavati tvoje nesavršenosti, sve dok sami svoje skrivaju. Nema ljudi koji će se radovati tvom neuspjehu više nego svom uspjehu. Ne postoje čak ni oni koji će svemu što te raduje naći negativnu notu, jer su, eto, negativni rođeni. Niko, u paralelnom univerzumu, neće uzeti sebi za pravo da omalovaži tvoj trud, iako u sebi zna da si postigao više od njega. U jebenom paralelnom univerzumu ne egzistira biće koje će te osuditi za bilo šta, sve dok i samo ima oraha u džepovima. Ne postoje ni oni koji će ti uvjerljivo šaptati lažna obećanja, a svjesni su da će pogaziti riječ. Ne postoji niko ko bi ti u oči gledao s lažnom empatijom, držao te lažno za ruku kada postoji potreba, potajno se radovao tvojoj nesreći, a predstavljao se prijateljem. I što najviše boli, u paralelnom univerzumu, čovjek kojem si spremna posvetiti svu svoju pažnju, dati svu ljubav ovog svijeta, skinuti zvijezdu s neba, staviti ruku u vatru, čovjek kojem jedino želiš pripadati, neće okrenuti glavu kada mu budeš išla u susret.

06.01.2018.

Što je danas lijep i sunčan dan!

Lijepog li januara! Tačno mi ovo vrijeme vani ne dopušta da budem neraspoložena. Ljubitelj prirode. I jebiga. Kad je ona sretna, i ja sam sretna.

05.01.2018.

Ipak neću

Jedan od onih dana kada imam mnogo toga da kažem, a ako zaustim bilo šta, pući će brana i ode sve u lijepu materinu.

31.12.2017.

2018. požuri

Hvala 2017oj na životnim lekcijama. Ne ponovila se. Toliko.

28.12.2017.

Nedostaje...

Nikad mi neće biti jasno kako ljudi s kojim si bio toliko blizak užasno dugo vremena, uspiju pored tebe prolaziti kao pored najdaljeg stranca. Mene nešto pecne.. dođe mi da toj osobi dotrčim u zagrljaj kao nekad, uprkos svemu što se izdešavalo.. uništeno prijateljstvo boli.. Ali u trenutku shvatim da njih očito nije briga, pa progutam i onu knedlu što zapne u grlu i nastavim dalje pretvarajući se da mi je sve super, a nije.


Stariji postovi

samo jedna provincijalka